Jedno od najspornijih pitanja u jugoslovenskoj i savremenoj hrvatskoj istoriografiji i među Srbima jeste broj žrtava sistema koncentracionog logora Jasenovac iz vremena Nezavisne Države Hrvatske 1941–1945. godine. Da razjasnim zašto ne koristim sintagmu „srpska istoriografija“: smatram da još uvek nije definisano ni šta podrazumeva taj pojam niti šta je srpsko stanovište u proučavanju prošlosti (barem delić onoga kako su to uradili Hrvati).
Poznato je da je na hrvatskoj strani objavljeno znatno više radova o Jasenovcu, kao i uopšte o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego među Srbima. Kad je reč o broju žrtava, na prvoj strani među istoričarima je rasprava o brojkama od 83.000 do nešto više od 120.000 žrtava, na drugoj je decenijama forsirana tvrdnja da je pobijeno najmanje 700.000 zatočenika pravoslavnih Srba ali se nijedan školovani istoričar (ne računajući Radomira Bulatovića) nije bavio konkretno Jasenovcem! Prva strana temelji svoje tvrdnje na popisu koji je uradila Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac, druga izbegava svaku argumentovanu raspravu braneći se tvrdnjama da je sve to utvrđeno već 1945. godine….
U medijima namenjenim prvenstveno srpskom narodu za unutrašnju upotrebu, kad je reč o broju stradalih u Jasenovcu, kao argument u odbrani broja od 700.000 žrtava najčešće se pominju dvojica nemačkih oficira od kojih je prvi službovao u Zagrebu a drugi u Beogradu. To su general Edmund Glez fon Horstenau, specijalni opunomoćenik Nemačkog Rajha u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, i Herman Nojbaher, koji je od avgusta 1943. do kraja 1944. godine bio u civilnoj službi sa specijalnim ovlašćenjima i zadacima u vezi sa Srbijom, Crnom Gorom, Grčkom i Albanijom, koje je dobijao najčešće direktno od Joakima fon Ribentropa, ministra inostranih poslova a povremeno i od firera Adolfa Hitlera.
+++
U kontekstu rasprave o nemačkim oficirima i broju jasenovačkih žrtava previđa se uloga i značaj SA-pukovnika Zigfrida Kašea (rođen 1903. u Strausbergu kod Berlina), poslanika i opunomoćenog ministra Trećeg rajha u Zagrebu, i nekoliko činjenica iz njegove biografije koje mogu da budu od koristi u ovoj raspravi. Mada je bio jedan od najuticajnijih podržavalaca politike ustaškog poglavnika Ante Pavelića i ustaša, Kaše se nije javno izjašnjavao o metodama i razmerama zločina. Postoje posredni izvori koji ukazuju na njegov specifičan odnos prema Srbima. Naime, prema rečima ministra inostranih poslova Nezavisne Države Hrvatske Mladena Lorkovića, koje je zabeležio u svoj dnevnik 19. septembra 1942. godine posle razgovora sa Kašeom, Nemac je bio direktan: „U srpskom pitanju valja nešto učiniti. Može se poklati i svih 1,5 milijuna – ali to morate među sobom uraditi, a ne možete tražiti njemačku pomoć.“ (Nada Kisić Kolanović, Mladen Lorković, ministar urotnik, Zagreb 1998, 244).
Mada Zigfrid Kaše iza sebe nije ostavio sećanja pa kao dobar izvor za njegovu službu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj mogu biti zapisnici sa saslušanja obavljenih u Zagrebu 1946. godine i beleške koje je pisao da bi pripremio svoju odbranu na sudu. Reč je o arhivskoj građi koju je svojevremeno Služba državne sigurnosti Republike Hrvatske predala Hrvatskom državnom arhivu i ona je dostupna istraživačima. Na saslušanju je Kaše, pored ostalog, ustvrdio da je zločine činila mala grupa ustaša koja nije imala podršku naroda i koja nije bila dovoljno zrela da preuzme vlast u državi. Istoričarka Nada Kisić Kolanović u svoj radu „Siegfried Kasche: njemački pogled na Hrvatsku 1941. godine“ (Časopis za suvremenu povijest, 3, Zagreb 2011, 773-800), je napisala da je Kaše u periodu od 10. oktobra 1946. do 24. januara 1947. godine napisao elaborat “Über die Organisation und Tätigkeit der Deutsche Gesandschaft in Croatien” („Organizacija i delovanje nemačkog poslanstva u Hrvatskoj“) kao i da je 31. oktobra 1946. godine pisao Josipu Brozu Titu podsećajući ga na kontakte predstavnika nemačkih i partizanskih jedinica i pozivao ga kao svedoka odbrane na suđenju.
+++
General Edmund Glez fon Horstenau (Edmund Glaise von Horstenau) odlukom vrha Nemačkog Rajha 14. aprila 1941. godine upućen je u Zagreb gde je četiri dana ranije proglašena Nezavisna Država Hrvatska. Teško je utvrditi zašto je on izabran ali se može prihvatiti tvrdnja da je poznavao nekoliko bivših austrougarskih oficira koji su tih dana postavljeni na ključna mesta u oružanim snagama, prvenstveno domobranima. Zvaničan naziv njegove funkcije od 1. decembra 1941. glasio je „opunomoćeni general u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“. Najveći deo njegovih poslova odnosio se na koordinaciju saradnje nemačkih i hrvatskih oružanih snaga.
Horstenau je poznavao brojne ličnosti u Zagrebu – od nadbiskupa zagrebačkog Alojzija Stepinca, Diane Budisavljević, umetnika Ivana Meštrovića, do brojnih ustaških i domobranskih oficira, nekoliko pripadnika tajne masonske (predratne) organizacije, a sredinom marta 1943. godine upoznao je Milovana Đilasa, Konstantina Koču Popovića i Vladimira Velebita (čijeg je oca poznavao iz godina učenja u Vojnoj akademiji) prilikom pregovora pripadnika nemačkih vojnih komandi i partizansko-komunističkih rukovodilaca.
Po prirodi posla koji je obavljao Horstenau je morao da bude dobro obavešten o zbivanjima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Uostalom, on je imao svoj štab koga su činili profesionalci ne samo u vojnoj stvari već i u pratećim službama. (Videti: Nemačka obaveštajna služba, knjiga V, Državni sekretarijat za unutrašnje poslove – Služba državne bezbednosti, Beograd 1958)
Kad je reč o saznanjima o zločinima koji su činjeni širom Nezavisne Države Hrvatske, teško je ustvrditi da je Horstenau osim šturih informacija znao konkretne podatke. Izuzetak može biti zločin počinjen 13. oktobra 1942. godine u tri srpska sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok, jer je sutradan Horstenau bio u tim naseljima, video masakrirane seljane i deportovanje preživelih u Jasenovac! Pavelić je posle prigovora Horstenaua krajem oktobra 1942. godine morao da smeni Vjekoslava Maksa Luburića sa svih funkcija i Ljubomira Miloša, komandanta logora Jasenovac i glavnog organizatora zatiranja pomenuta tri sela.
Nemački oficiri nisu mogli da znaju šta se dešava u napadima hrvatskih snaga na srpska sela. Izuzetak je zajednička operacija na Kozaru i Prosaru juna 1942. godine.
Nemački oficiri nisu dolazili u Jasenovac osim u nekoliko prilika kada su među zarobljenicima birali fizički zdravije i deportovali ih u Koncentracioni logor Zemun (Sajmište) a odatle u Nemačku ili Norvešku. Izuzetak je bio Zigfrid Kaše jer je 6. februara 1942. godine, u okviru takozvane međunarodne delegacije u logoru proveo dva-tri sata.
Najverovatniji načini saznanja o zbivanjima bili su razgovori Nemaca i ustaša (najčešće pijanih) kada su ti drugi hvalili i preuveličavali svoja nedela kao što je to, navodno, učinio Vjekoslav Maks Luburić tvrdeći da su ustaše za godinu dana pobili više Srba nego Turci za pet vekova!
General Horstenau je imao kontakte sa Pavelićem. Teško je pomisliti na to da se poglavnik hvalisao kako su njegove ustaše počinile velike zločine i pri tom navodio brojeve pobijenih Srba.
Jedan od najbližih Horstenauovih saradnika bio je Artur Hafner koji je iza sebe ostavio dosta statističkih podataka od kojih je najpoznatiji onaj o broju stanovnika Nezavisne Države Hrvatske ali ne i izveštaja o masovnim zločinima ustaša.
Pomenute činjenice navode na zaključak da Horstenau nije bio u prilici da može da dozna tačne i precizne podatke o broju stradalih srpskih stanovnika!
U vreme zatočeništva u zatvoru kod Nirnberga (maj 1945. do samoubistva 20. jula 1946. godine) čekajući suđenje pred angloameričkim sudijama, Horstenau je pisao neku vrstu svog životopisa. Znatan deo te građe poslužio je njegovim poznanicima da to pretoče u naročite neku vrstu memoara. Rukopis je objavljen najpre na nemačkom, kasnije je štampan na hrvatskom u Zagrebu i latinicom u Beogradu (drugo izdanje: Edmund Glaise fon Horstenau, Između Hitlera i Pavelića, (preveo Nikola Živković), „Pravoslavna reč“, Novi Sad 2013)
U ovoj raspravi o tvrdnjama nemačkih oficira i jasenovačkim žrtvama od koristi može biti sledećih nekoliko rečenica jer govore o (ne)pouzdanosti izvesnih Horstenauovih tvrdnji.
1. „Tako sam, eto, stigao u lepi, meni dragi grad na reci Savi. Nisam bio objektivan. No, Pavelić je 9. aprila 1.941. stupio na tlo Hrvatske (Pavelić je tek 13 aprila stupio na teritoriju novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske – primedba autora). On je imao sasvim drugačije ciljeve od mene. U novostvorenoj ’Nezavisnoj državi Hrvatskoj̔̓̔̓̔ živelo je 4.000.000 Hrvata, 1.800.000 Srba (pomenuti Artur Hafner je govorio o 1.925.000 Srba – primedba autora) i 700.000 muslimana. Njegove namere bile su sledeće: jedan milion i osam stotina hiljada pravoslavnih Srba hteo je da pobije, i to po svaku cenu i svim sredstvima.“ (strana 526)
2. „Krajem maja 1941. prvi put smo primili vest o ubijanju srpskih talaca. Akciju je nedaleko od Bjelovara sproveo lijeno mladi Eugen Kvaternik. Ubijeno je dve stotine pravoslavnih Srba (nemački vojnici 29. aprila, to jest sutradan posle zločina, posle ekshumacije iz grobnica izbrojali su tela 197 masakriranih Srba – primedba autora). Istovremeno do nas su stigle grozne vesti iz Hercegovine, te iz okoline Sarajeva.“ (strana 529)
3. „Stvarni logor Jasenovac nije nikada video nijedan Nemac. (Video ga je Kaše – primedba autora) U logor bismo mogli da uđemo samo uz pomoć tenkova. Logor je bio pod komandom naročito divljeg i okrutnog Luburića. On je živeo u emigraciji i bio je propali student. Jasenovac je branilo oko hiljadu ustaša. Oni, navodno, nisu nikome bili odgovorni. Vršili su teror nad celim krajem. Kretali SU u svoje nečuvene krvoločne akcije, i to kad god ·im se prohtelo.“ (strana 531)
4. O kratkom boravku 22. oktobra u Jasenovcu radi oslobađanja stanovnika sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok iz logora ostavio je sledeće reči: „Posle toga krenuli smo u koncentracioni logor koji je bio smešten u jednoj fabrici. Bilo je malo muškaraca, mnogo žena i dece slabo odevene, kojima je krevet bio hladni kamen. Goli kosturi. Zatvorenici su plakali, zapomagali. Komandant logora, dripac, bilmez. Kada sam se kasnije video sa Pavelićem, o komandantu logora je govorio veoma dobro. Nisam ga ni pogledao. Ustaškoj pratnji sam kazao: ̓Kad čovek ovo vidi, on može samo da pljune … samo da pljune, da, moja gospodo!̔ I najstrašnije u jednoj prostoriji, duž zida, na retko nabacanoj slami, svakako tek odskora, zbog moje „inspekcije“, ležalo oko pedesetoro gole dece, delom već mrtve, delom na izdisaju! Ne treba zaboraviti da su tvorci koncentracionih logora Britanci, i to tokom Burskog rata. No, ova mesta strave i užasa u Hrvatskoj, pod Pavelićem, koga smo mi doveli na vlast, vrhunac su užasa. Najgore, međutim, jeste u Jasenovcu u koji običan smrtnik ne sme ni da priviri “. (strana 158)
Horstenau je samo na jednom mestu pomenuo broj Srba stradalih u Jasenovcu i to u delu kad je opisivao stradanje sela Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok: „Jasenovac je najstrašniji koncentracioni logor u Hrvatskoj. U Jasenovcu je ubijeno mnogo hiljada građana oslobođene hrvatske države“. (strana 531)
+++
Obaveze Hermana Nojbahera bile su u različitim oblastima drugačije. Tako je u Rumuniji brinuo o nafti koja je bila strateška sirovina Nemačkog Rajha, u Bugarskoj o obezbeđenju namirnica za trupe koje su se nalazile u Grčkoj, u Grčkoj je vodio ratni front, u Albaniji je posle kapitulacije Italije formirao nemački front, od oktobra 1943. godine u Srbiji je imao sasvim drugačije obaveze i planove.
S obzirom na obaveze, Nojbaher je saznao brojne informacije o opštim prilikama na Balkanu kao i određena saznanja o unutrašnjoj politici u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, svaki put iz druge ruke. Naime, nikada nije imao direktne kontakte sa ustaškim glavarima niti je imao prilike da putuje po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (kao, na primer, Horstenau ili Kaše). Uostalom, on to i naglašava o svojim memoarima. Najčešće su ga informisali bliski saradnici generala Horstenaua, iz prostog razloga što je to nalagala hijerarhija zvanja i ovlašćenja.
Nije sporno da je na Srbe gledao sasvim drugačije u odnosu na ostale narode na Balkanu: „Jugoslovenska ideja je kompromitovana. Za široke slojeve srpskog društva, ideja budućeg zajedničkog življenja sa ’hrvatskom braćom‘ posle užasnih, okrutnih zločina koje je ustaški režim izvršio nad stotinama hiljada pravoslavnih Srba, nije više izgledala izvodljiva i moguća“. (Herman, Nojbaher, Specijalni zadatak Balkan, Službeni list SRJ, Beograd, 2004, strane 149–150)
Kad je reč o brojevima stradalih, Nojbaher je bio konkretan: „Recept za pravoslavne, koji je primenio ustaški vođa i poglavnik, predsednik Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelić, podseća na najkrvavije religiozne ratove: ’Jedna trećina mora da postane katolička, jedna trećina mora da napusti zemlju, a jedna trećina mora da umre!‘ Poslednja tačka programa bila je sprovedena u delo, Kada ustaške vođe pričaju o tome da su zaklali milion pravoslavnih Srba – uključujući, bebe, decu, žene i starce to je onda, po meni, preterivanje i samohvalisanje. Na osnovu izveštaja koji su stigli do mene, procenjujem da broj nevinih, nenaoružanih, zaklanih Srba iznosi oko 750.000“. (strana 50).
Zaključak
Nemački visoki funkcioneri u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, zbog položaja koji su zauzimali, morali su da budu dobro informisani od svojih najbližih saradnika o problemima iz svog delokruga.
General Edmund Glez fon Horstenau obavljao je svoje dužnosti u Zagrebu što mu je omogućavalo da ima širok krug poznanika. Kad je reč o ustaškim zločinima nad Srbima, u svojim memoarima je mnogo toga pomenuo. Doduše, preskočio je nekoliko činjenica bitnih za razumevanje konteksta. Nije, međutim, spominjao konkretne brojeve stradalnika u Jasenovcu!
Herman Nojbaher nije imao prilike da boravi u Zagrebu i da razgovara sa ustaškim glavarima. On je imao obaveštajne referate koji su pripremani u Štabu za Jugoistok čije je sedište bilo u Beogradu. Elaborati su pisani na osnovu sekundarnih i indirektnih izvora i kao takvi se ne mogu u istorijskoj nauci uzimati bez kritičkog odnosa. To znači da je Nojbaherova procena o 750.000 pobijenih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj samo slobodna procena koja iza sebe nema nikakve relevantne i proverljive dokaze!
Veljko Đurić Mišina